Gradina Stilsko: baština bijelih Hrvata

Gradina Stilsko jedna je od onih povijesnih znamenitosti Ukrajine na kojima prošlost turista ne dočekuje visokim zidinama, obnovljenim kulama ni muzejskom blagajnom pokraj svečanih vrata. Drevni je grad odavno nestao, a njegovi su se tragovi stopili s brežuljcima, šumama i stijenama Lavovske oblasti. Da biste vidjeli Stilsko, mašti treba malo pomoći: bolje pogledati zemljani bedem, proći starom cestom, zaviriti u špiljski kompleks — i tek tada krajolik počinje pripovijedati svoju priču.

Upravo je razmjer Stilska oko njega potaknuo mnoge bombastične tvrdnje. Nazivaju ga prijestolnicom Bijele Hrvatske, jednim od najvećih gradova tadašnje Europe, spominju desetke tisuća stanovnika, podzemne prolaze i poganske hramove. Dio tih priča temelji se na arheološkim nalazima i znanstvenim pretpostavkama, dok je drugi dio odavno obrastao turističkim legendama. I tu počinje ono najzanimljivije: razdvojiti ono što su istraživači doista uspjeli utvrditi od lijepih priča koje su tijekom godina gotovo postale dijelom same znamenitosti.

Srednjovjekovna gradina Stilsko u Haličini nije jedna točka na karti. Povijesno-kulturni rezervat obuhvaća kompleks arheoloških lokaliteta na području Stilska, Dubrovе i Ilova: ostatke utvrda, naselja, stijenske i špiljske komplekse, gradinu-svetište te poznati kamen Dirjavец. Stoga upoznavanje ovog kraja više nalikuje maloj povijesnoj ekspediciji nego uobičajenom obilasku jedne znamenitosti.

To je važno znati prije putovanja. Ako ovamo dođete očekujući nešto poput Hotinske tvrđave, u početku biste se mogli iznenaditi: «A gdje je taj golemi grad?» On je doslovno pod vašim nogama i svuda oko vas — u reljefu, zemljanim utvrdama, stijenama i tragovima ljudske djelatnosti starima više od tisuću godina. Zato izlet s vodičem ili barem prethodno upoznavanje s poviješću mjesta čini Stilsko višestruko zanimljivijim.

U ovom ćemo članku pokušati razjasniti što se zapravo zna o gradini Stilsko, tko su bili bijeli Hrvati, je li se ovdje doista mogla nalaziti njihova prijestolnica, što je od drevnog grada ostalo do danas te koje se špilje i stijenski kompleksi mogu vidjeti. A najvažnije — kako ovamo doći ne samo da biste gledali šumu i nekoliko brežuljaka, nego da biste iza njih vidjeli grad koji je prije više od tisuću godina bio jedno od važnih središta ove regije.

Da bismo razumjeli povijest gradine Stilsko, nakratko treba zaboraviti na suvremeno selo Stilsko i zamisliti posve drukčiji krajolik. Prije više od tisuću godina na visokim brežuljcima iznad dolina postojala je velika utvrđena mreža naselja s bedemima, jarcima, stambenim i gospodarskim zgradama, cestama i okolnim zaseocima. Danas je većina te slike skrivena pod zemljom, šumom i travom, no arheološka istraživanja postupno su omogućila obnovu njezinih glavnih obrisa.

Prema rezultatima višegodišnjih istraživanja, srednjovjekovno Stilsko postojalo je otprilike od VIII. do početka XI. stoljeća, a najveći je razvoj doseglo u IX–X. stoljeću i početkom XI. stoljeća. Bilo je to vrijeme kada su se u srednjoj i istočnoj Europi oblikovali veliki politički savezi, mijenjali trgovački putovi i postupno nastajala središta iz kojih će poslije izrasti srednjovjekovni gradovi.

Kakav je bio drevni grad u Stílsku

Arheolozi su utvrdili da je utvrđeno područje gradine zauzimalo približno 250 hektara. Za rani srednji vijek to je doista značajan razmjer, no još je važnija sama struktura naselja. Nije se sastojalo od jednog dvorca ili tvrđave, nego od nekoliko međusobno povezanih dijelova.

U središtu se nalazio unutarnji grad — najzaštićeniji dio gradine, koji se uvjetno može usporediti s unutarnjom tvrđavom. Oko njega se prostiralo utvrđeno predgrađe, a dalje brojna otvorena naselja. Cijeli je sustav bio prilagođen prirodnom reljefu: brežuljci, strme padine i jaruge nadopunjavali su zemljane obrambene građevine.

Čak se i danas na terenu mogu pratiti ostaci moćnih zemljanih bedema i jaraka. Neupućenom čovjeku ponekad izgledaju samo kao izduženi brežuljci usred šume, no upravo su te neravnine reljefa ostaci obrambenog sustava koji je prije više od tisuću godina određivao granice utvrđenog središta.

Arheološka istraživanja otkrila su ostatke stambenih i gospodarskih građevina, keramiku, željezne predmete i druge predmete svakodnevnog života. U okolnom su području zabilježena i naselja, grobni humci, proizvodne zone te spomenici iz različitih povijesnih razdoblja. Pritom istraživači naglašavaju: arheološki je istražen samo mali dio golemog područja kompleksa.

Tko su bili bijeli Hrvati i kakve veze imaju sa Stílskim

Stilsku najveću zanimljivost daje njegova moguća povezanost s bijelim, odnosno karpatskim Hrvatima — ranosrednjovjekovnim slavenskim stanovništvom koje pisani izvori povezuju s velikim područjima sjeverno od Karpata. Hrvati se spominju u srednjovjekovnim pisanim izvorima, no točne granice njihova naseljavanja, politička organizacija pa čak i značenje samog pojma «Bijela Hrvatska» i dalje su predmet znanstvenih rasprava. Stoga bi ucrtavanje jasnih granica neke jedinstvene «države bijelih Hrvata» na suvremenu kartu bilo previše smjelo.

Istodobno mnogi istraživači arheološke lokalitete Gornjeg Podnjestrja iz VIII–X. stoljeća povezuju upravo s istočnim, odnosno karpatskim Hrvatima poznatima iz pisanih izvora. U tom se kontekstu Stilsko smatra jednim od najvećih ranosrednjovjekovnih središta regije.

Odande potječe i popularna odrednica Stilska kao «grada bijelih Hrvata». Ona ima znanstveno uporište, ali ne znači da su arheolozi pronašli ploču s natpisom «Dobro došli u prijestolnicu Bijele Hrvatske». Etničku pripadnost arheološkog stanovništva mnogo je složenije rekonstruirati — povezivanjem arheologije, pisanih izvora, kronologije, geografije i usporedbi s drugim lokalitetima.

Kako su arheolozi otkrili gradinu Stilsko

O neobičnim zemljanim utvrdama i starinama oko Stilska mještani su odavno znali. Još u prvoj polovici XX. stoljeća istraživači su upozoravali na mogućnost postojanja velikog srednjovjekovnog središta. Godine 1937. povjesničar Volodimir Macjek objavio je rad u kojem je pretpostavio postojanje utvrđenog grada u okolici Stilska.

Tijekom 1960-ih i 1970-ih ovo je područje aktivno istraživao zavičajni povjesničar Vasilij Dereš. Prikupljao je arheološke nalaze, bilježio lokalne predaje i nazive predjela, a 1969.–1970. izradio je prvi skicirani plan gradine. Upravo je taj rad pomogao privući znatno ozbiljniju pozornost arheologa na ovaj spomenik.

Sustavna terenska istraživanja započela su 1981. godine pod vodstvom arheologa Oresta Korčinskog. U početku se datacija lokaliteta još razjašnjavala, ali sa svakom novom terenskom sezonom postajalo je jasnije da pred istraživačima nije samo pojedinačna utvrda, nego velik ranosrednjovjekovni kompleks.

Od 1987. rad je nastavila stalna Gornjodnjestrjanska arheološka ekspedicija. U istraživanjima su sudjelovali Orest Korčinski, Mihajlo Filipčuk, Volodimir Šišak i drugi arheolozi. Proučavali su ne samo samu gradinu nego i okolno područje, tražeći naselja, groblja, proizvodna središta i druge objekte koji su mogli biti dio jedinstvenog povijesnog prostora.

Od arheoloških iskapanja do povijesno-kulturnog rezervata

Početkom 2000-ih razmjer sustavnih arheoloških istraživanja smanjio se zbog nedostatka financiranja. Ipak, sama je znamenitost već dobila državno priznanje: 2001. godine gradina Stilsko dobila je status arheološkog spomenika od nacionalnog značaja.

Sljedeća važna etapa nastupila je 2015. godine, kada je osnovan povijesno-kulturni rezervat «Gradina Stilsko». Njegova zadaća nije bila samo očuvanje lokaliteta nego i obnova istraživanja, evidentiranje arheoloških objekata, popularizacija povijesti te postupno pretvaranje prostora u povijesno-turističku cjelinu razumljivu posjetiteljima.

Istraživanja se nastavljaju i danas. Arheolozi koriste GPS kartiranje, terenske preglede i neinvazivne metode, preciziraju granice drevnih lokaliteta i pronalaze nove objekte. To je važan detalj: povijest Stilska još nije konačno napisana. Dio odgovora još uvijek doslovno leži pod zemljom.

Upravo je zato Stilsko toliko zanimljivo. Već znamo dovoljno da govorimo o velikom ranosrednjovjekovnom središtu s moćnim obrambenim sustavom i razgranatim okolnim naseljem. No istodobno ostaje mnogo pitanja: kakav je bio njegov politički status, koliko je ljudi ovdje doista živjelo, koliko se daleko širio utjecaj grada i može li ga se nazvati prijestolnicom Bijele Hrvatske.

A upravo posljednju tvrdnju vrijedi posebno razmotriti — jer je granica između arheološke činjenice, znanstvene hipoteze i lijepe turističke legende ponekad vrlo tanka.

Oko gradine Stilsko se tijekom posljednjih desetljeća oblikovao gotovo zaseban sloj priča. U turističkim materijalima nazivaju ga prijestolnicom Bijele Hrvatske i jednim od najvećih gradova ranosrednjovjekovne Europe, govore o desecima tisuća stanovnika, podzemnim labirintima, poganskim hramovima pa čak i složenim hidrotehničkim građevinama. Dio tih tvrdnji ima stvarno arheološko uporište, ali nisu sve jednako dobro dokazane.

To Stilsko nipošto ne čini manje zanimljivim. Naprotiv — mjesto postaje mnogo uzbudljivije kada shvatite gdje završava utvrđena arheološka činjenica, a počinje znanstvena hipoteza ili mjesna predaja.

Je li Stilsko doista bilo prijestolnica Bijele Hrvatske

Upravo ta tvrdnja danas najčešće prati naziv gradine Stilsko. Može se pronaći u turističkim oglasima, materijalima rezervata, publikacijama lokalnih vlasti i brojnim vodičima. Jedan od glavnih istraživača lokaliteta, arheolog Orest Korčinski, također je Stilsko smatrao političkim središtem karpatskih Hrvata i povezivao ga s Velikom, odnosno Bijelom Hrvatskom.

Razlozi za takvu hipotezu doista postoje. Pred nama je za svoje vrijeme golemo utvrđeno središte površine oko 250 hektara, s unutarnjim gradom, razvijenim sustavom bedema i jaraka, predgrađem, obrtničkim objektima i brojnim naseljima u okolici. Takav razmjer teško da je odgovarao običnom malom selu.

Osim toga, ranosrednjovjekovni pisani izvori spominju Hrvate sjeverno od Karpata, a arheološki se lokaliteti Gornjeg Podnjestrja povezuju sa stanovništvom koje istraživači često poistovjećuju s karpatskim, odnosno bijelim Hrvatima. No postoji jedan ključan problem: ne postoji poznat ranosrednjovjekovni pisani izvor koji bi izravno nazvao Stilsko prijestolnicom Bijele Hrvatske. Pisana svjedočanstva o Hrvatima i arheološki podaci moraju se međusobno uspoređivati, a politički status same gradine rekonstruirati.

Stoga je znanstveno opreznije reći da je Stilsko moglo biti jedno od najvećih političkih, administrativnih i gospodarskih središta karpatskih Hrvata, dok hipoteza o statusu prijestolnice ostaje upravo to — hipoteza. Zanimljivo je da i službena stranica rezervata zapravo zadržava oba pristupa. U popularnim materijalima Stilsko se naziva «drevnom prijestolnicom bijelih Hrvata», dok se u detaljnom opisu znamenitosti spominjanje grada-prijestolnice već predstavlja kao drevna mjesna predaja.

Odakle potječe broj od 40–45 tisuća stanovnika

Ništa manje dojmljiva brojka, koja se često ponavlja u materijalima o Stilskeu, jest do 40–45 tisuća stanovnika u razdoblju najvećeg procvata grada. Takva se procjena može pronaći čak i na službenim turističkim portalima Lavovske oblasti. Ipak, ne treba je shvatiti kao rezultat svojevrsnog srednjovjekovnog popisa stanovništva. Arheolozi ne mogu jednostavno prebrojiti stanovnike grada iz IX–X. stoljeća. Takve se brojke dobivaju rekonstrukcijama: uzimaju se u obzir površina naselja, moguća gustoća izgradnje, broj stambenih objekata, struktura prostora i drugi neizravni pokazatelji.

U slučaju Stilskea zadatak je osobito složen jer je arheološki istražen samo mali dio golema područja. Osim toga, nije svaki hektar unutar obrambenog sustava nužno bio gusto izgrađen i istodobno stalno naseljen. Stoga je brojku od 40–45 tisuća ispravnije prikazati kao jednu od procjena najvećeg mogućeg broja stanovnika, a ne kao točno utvrđenu činjenicu. Sigurnije je reći: Stilske je bio veliko i vjerojatno gusto naseljeno središte svojega vremena, ali točan broj njegovih stanovnika danas nije moguće utvrditi.

Je li Stilske bio najveći grad u Europi

Još dojmljivije zvuči popularna tvrdnja da je Stilske bio «najveći grad Europe VIII–X. stoljeća». Njome se, među ostalima, služio Orest Korčinski, ističući iznimne razmjere lokaliteta. Površina Stilskea doista zadivljuje: oko 250 hektara utvrđenog područja i približno 10 kilometara obrambenih linija. Prema tim pokazateljima, riječ je o jednom od najvećih poznatih ranosrednjovjekovnih lokaliteta te vrste u regiji.

Ali uspoređivanje drevnih gradova samo prema površini može biti varljivo. Granice arheološkog gradišta, površina naseljenog područja, gustoća izgradnje i samo poimanje «grada» znatno su se razlikovali u različitim dijelovima Europe. Stoga je izraz «najveći grad Europe» bolje shvatiti kao slikovitu popularizatorsku odrednicu, a ne kao općepriznat znanstveni naslov.

Sasvim je opravdano Stilske nazvati jednim od najvećih poznatih utvrđenih središta ranoga srednjeg vijeka na području današnje Ukrajine. Čak i bez natjecanja za europske rekorde, razmjeri lokaliteta zbog toga ne postaju ništa manji.

Podzemni grad ispod Stilskea: istina ili legenda

Vjerojatno najromantičniji dio mjesnih predaja govori o podzemnom gradu ispod Stilskeškog gradišta. Prema različitim inačicama, ispod platoa navodno postoji sustav dugih tunela, skrovišta, kultnih prostorija i podzemnih prolaza.

Špiljski i stijenski objekti u okolici doista postoje — nisu izmišljeni. Poznati su u Stilskeu, Dubrovki, Ilovu i u blizini Mikolajiva, a na nekima su vidljivi očiti tragovi ljudske intervencije. Postojala su i izvješća o geofizičkim istraživanjima tijekom kojih su pod zemljom otkrivene šupljine ili strukture koje su mogle biti antropogenog podrijetla.

Ali od toga do cjelovitoga «podzemnog grada» još je vrlo daleko. Danas ne postoji arheološki istražen razgranat sustav ulica, prostorija i tunela ispod cijeloga gradišta. I sam službeni opis lokaliteta priče o drevnim podzemnim prostorima prvenstveno svrstava među mjesne legende i predaje.

Stoga špilje Stilskea treba promatrati zasebno — kao stvarne arheološke i prirodne objekte čija se namjena tijekom različitih razdoblja mogla mijenjati. A priču o cijelom podzemnom gradu bolje je shvatiti kao lijepu zagonetku koja zasad nije dobila dovoljnu arheološku potvrdu.

Zlatna vrata, Bijela cesta i legenda o propasti grada

U Stilskeu je sačuvana još jedna posebna stvar — drevni nazivi pojedinih dijelova krajolika. «Zlatna vrata», «Bijela cesta», «Knežev zdenac», «Komorišče» i drugi mikrotoponimi prenosili su se među lokalnim stanovništvom naraštajima i postali važan trag istraživačima.

Osobito je poznata predaja o propasti drevnoga grada. Prema legendi, neosvojivu prijestolnicu dugo nisu mogli osvojiti silom. Tada su napadači odglumili povlačenje: noću su otišli sa zapaljenim bakljama, a stanovnici su zaključili da je opasnost prošla. Kad su se vrata otvorila, ratnici koji su ostali u zasjedi prodrli su unutra i zapalili grad. Nakon njegove propasti preživjeli su se stanovnici navodno preselili nizvodno, u dolinu Kolodnice, gdje je nastao današnji Stilske.

To je izvrsna priča za razgledavanje, ali arheologija zasad ne omogućuje tako detaljnu rekonstrukciju propasti grada. Predaja pokazuje kako je lokalno stanovništvo tijekom stoljeća pokušavalo objasniti goleme utvrde na platou i podrijetlo današnjeg naselja.

Što o Stilskeu možemo pouzdano reći

Ako uklonimo sva lijepa pretjerivanja, Stilske i dalje ostaje izniman lokalitet. Postoji nekoliko činjenica za koje je arheološka slika znatno pouzdanija:

• na platou je doista postojalo veliko ranosrednjovjekovno utvrđeno središte;
• površina njegova utvrđenog područja iznosila je oko 250 hektara;
• ukupna duljina obrambenih utvrda dosezala je približno 10 kilometara;
• grad je imao citadelu, utvrđeno predgrađe i okolna naselja;
• na bedemima su stajali drveni obrambeni zidovi brvnare konstrukcije;
• na području su otkriveni stambeni, gospodarski, obrtnički i obrambeni objekti;
• najveći procvat kompleksa dogodio se približno tijekom IX–X. stoljeća i početka XI. stoljeća;
• Stilske pripada skupini lokaliteta Gornjeg Podnjestrovlja koje istraživači povezuju s karpatskim Hrvatima.

Već je to dovoljno da Stilskeu nisu potrebne izmišljene senzacije. Pred nama je doista golemo ranosrednjovjekovno središte čija povijest još nije ni približno u potpunosti istražena. Možda će buduća iskapanja odgovoriti na dio spornih pitanja — a možda će za sobom ostaviti još više novih.

I upravo je to vjerojatno najzanimljivije u Stilskeu: ovdje se još uvijek može raspravljati o prijestolnici, procjenjivati mogući broj stanovnika i tražiti tragove podzemnih prostora, ali samom gradu više nisu potrebne legende da bi zadivio. Deset kilometara drevnih utvrda među lavovskim brežuljcima sasvim je dovoljan razlog da ovo mjesto vidite vlastitim očima.

Drevni grad među brežuljcima Lavovske oblasti nije arheološki lokalitet na kojem je dovoljno proći kroz vrata i odmah pred sobom ugledati ruševine palače, tvrđavske zidove i ostatke starih kuća. Većina drevnih građevina bila je drvena i davno je nestala, a ono što je preživjelo više od tisuću godina danas se prije svega iščitava iz samog reljefa: zemljanih bedema, jaraka, drevnih prolaza, platoa i arheoloških područja. Zato Stilske treba razgledavati nešto drukčije. Ovdje nije dovoljno samo gledati, nego treba zamišljati što je na ovom mjestu stajalo u IX–X. stoljeću. A kad znate da je na običnom brežuljku nekoć stajao drveni obrambeni zid, a da je prekid u zemljanom bedemu bio gradska vrata, krajolik odjednom počinje izgledati posve drukčije.

Naravno, više od tisuću godina erozije znatno je promijenilo izgled grada: bedemi su postali niži, jarci su se postupno zamulili, a dio utvrda prekrila je šuma. Ipak, obrambene se linije i danas dobro mogu pratiti na terenu. Osobito ih je zanimljivo promatrati uz razumijevanje da je današnji zemljani nasip samo temelj nekadašnjeg obrambenog sustava. Na njegovu je vrhu stajao drveni zid brvnare konstrukcije, a ispred njega protezao se dubok jarak.

Upravo razmjeri tih utvrda najbolje pomažu dočarati veličinu Stilskea. Čak i ako od samoga grada gotovo ništa nije ostalo iznad zemlje, deset kilometara obrambenih linija dovoljno uvjerljivo pokazuje da pred nama nije bilo nipošto malo naselje.

Citadela i drevni ulaz — srce drevnoga Stilskea

Središnji i najbolje zaštićeni dio grada bila je citadela — kneževska tvrđava smještena na dominantnoj visini platoa. Njezin je prostor imao približne dimenzije 300 × 500 metara i uzdizao se gotovo 100 metara iznad doline rijeke Kolodnice. Citadelu je okruživao snažan bedem s drvenim obrambenim konstrukcijama. Upravo se ovdje vjerojatno nalazio administrativni i najzaštićeniji dio grada. Danas ovdje više nećete vidjeti palaču ni kneževsku kulu, ali visoki položaj platoa dobro objašnjava logiku odabira mjesta: s njega se nadziralo okolne doline i prilaze utvrdama.

Za turista je to jedna od najvažnijih točaka cijele rute. Ovdje se osobito dobro osjeća povezanost prirodnog reljefa i obrane: drevni graditelji nisu se borili protiv terena, nego su brežuljke, strme padine i visinu iskoristili kao dio tvrđave.

U sustavu utvrda citadele arheolozi su pratili tri drevna prolaza — s istoka, zapada i juga. Za južnim ulazom u mjesnoj se tradiciji ustalio naziv «Zlatna vrata». Samih vrata danas, naravno, nema. Međutim, tijekom arheoloških istraživanja ovdje su otkriveni tragovi nadvratne građevine, vjerojatno obrambene kule. Tako je naziv, koji se dugo mogao činiti tek dijelom mjesne predaje, dobio posve stvaran arheološki kontekst.

To je dobar primjer načina na koji u Stilskeu funkcioniraju stari mjesni nazivi. Ponekad je riječ koja se naraštajima prenosila od jednoga seljana do drugoga arheologe dovela upravo onamo gdje su se pod zemljom sačuvali tragovi drevne građevine.

«Bijela cesta» — put kojim se ulazilo u grad

Još jedan važan dio gradišta nosi naziv «Bijela cesta». Ovdje je prolazio jedan od drevnih putova prema utvrđenom gradu. Tijekom iskapanja arheolozi su otkrili kameni popločani put od vapnenca, pješčenjaka i riječnog šljunka. Iznad ceste nekoć je stajala nadvratna kula, o čemu svjedoče ostaci njezinih temelja. Među nalazima s tog područja bili su ulomci keramike, željezni predmeti i dijelovi opreme jahača i konja.

Za predodžbu o drevnom gradu Bijela cesta osobito je zanimljiva: podsjeća da se Stilske nije sastojao samo od bedema i drvenih zidova. Do grada su vodili uređeni putovi, postojala su vrata, nadzirani prolazi i infrastruktura potrebna velikom utvrđenom središtu.

Knežev zdenac i legenda o zlatnoj kolijevci

U sjevernom dijelu citadele, na jednoj od najviših točaka, nalazi se predio poznat kao «Knežev zdenac». Uz njega je povezana jedna od najpoznatijih mjesnih legendi. Prema predaji, kada se neprijatelj približavao gradu, kneginja je navodno u zdenac bacila zlatnu kolijevku svojega djeteta kako blago ne bi dospjelo u ruke napadača. Razumljivo, arheoloških dokaza o zlatnoj kolijevci nema, ali sam se naziv predjela sačuvao i postao dio povijesnoga pamćenja Stilskea.

Takve legende ovdje ne treba shvaćati doslovno, ali bilo bi pogrešno i potpuno ih odbaciti. U Stilskeu su mjesni nazivi više puta pomogli istraživačima pronaći važne dijelove gradišta, pa je usmena predaja sama postala dijelom povijesti lokaliteta.

Gdje su živjeli i radili stanovnici Stilskea

Izvan citadele prostiralo se veliko utvrđeno predgrađe. Upravo je ondje živio i radio znatan dio stanovništva: obrtnici, zemljoradnici i drugi stanovnici drevnoga središta. U istočnom dijelu gradišta arheolozi su istražili više od trideset objekata — ostatke nadzemnih i ukopanih nastambi, gospodarskih zgrada, podruma i radionica. U nekim su se nastambama sačuvale kamene peći, a u blizini su pronađeni keramika iz IX–X. stoljeća, noževi, srpovi, dijelovi vedara, žrvnjevi i drugi predmeti svakodnevne uporabe.

Osobito zanimljiv nalaz bio je kompleks za taljenje željeza s početka X. stoljeća. Na njegovu su se području nalazila mjesta za pripremu močvarne rude, proizvodnju drvenoga ugljena, drobljenje vapnenca i sama radionica s peći. To već omogućuje da Stilske vidimo ne samo kao tvrđavu, nego kao živi grad u kojem se radilo, izrađivali predmeti, pripremala hrana i bavilo obrtima.

Većina tih arheoloških lokaliteta danas ne izgleda kao gotov muzej na otvorenom. Neki su nakon istraživanja konzervirani ili ponovno zatrpani zemljom. Zato je upravo ovdje vodič osobito koristan: bez objašnjenja možete proći iznad mjesta drevne radionice, a da ni ne shvatite kako ste upravo zakoračili preko tisuću godina povijesti.

Stilsko je najbolje promatrati ne kao jedan spomenik, nego kao čitav krajolik

Najveća pogreška pri prvom posjetu jest tražiti u Stilskom jednu glavnu građevinu pokraj koje se treba fotografirati i staviti kvačicu uz «viđeno». Takav objekt ovdje jednostavno ne postoji. Glavna je znamenitost sam povijesni krajolik: visoravan utvrđenog središta, dugi zemljani bedemi, stari gradski ulazi, dolina Kolodnice, predjeli s drevnim nazivima i deseci arheoloških lokaliteta u okolici. Tek zajedno daju predodžbu o razmjerima naselja.

I upravo se zato Stilsko postupno otkriva tijekom šetnje. Najprije vidite brežuljak. Zatim saznate da je to bedem. Potom se ispostavi da je na njemu stajao drveni zid, da je pokraj njega bio opkop, a da se nekoliko stotina metara dalje nalazila gradska vrata. Nakon nekog vremena obična karpatska šuma više uopće ne izgleda obično. Špilje, kompleks stijena, Diravec te zagonetni lokaliteti u Dubravi i Ilovu zaseban su dio povijesti Stilska. Toliko je zanimljiv i višeznačan da zaslužuje vlastito poglavlje.

Ako zemljani bedemi pomažu zamisliti razmjere Stilske gradine, špilje i kompleksi stijena tom području daju posve drukčiju atmosferu. Prostorije uklesane u kamen, niše, stepenice, otvori nejasne namjene i golemi blokovi usred bukove šume lako potiču priče o poganskim svećenicima, tajnim hramovima i podzemnim svetištima.

I upravo ovdje treba biti osobito oprezan. Prave umjetno izrađene špilje i arheološki lokaliteti u okolici Stilska doista postoje, no njihova starost i izvorna namjena nisu uvijek utvrđene. Neka tumačenja koja su se još prije nekoliko desetljeća činila uvjerljivima suvremena istraživanja već nalažu preispitati.

Putovanje kroz komplekse stijena Stilska zato nije toliko obilazak s unaprijed pripremljenim odgovorima, koliko upoznavanje s arheologijom u nastajanju. Posve je moguće da se «pogansko svetište» nakon sljedećih iskapanja pokaže ostacima obrambene građevine, a da je špilja koju je turistički vodič nazvao hramom zapravo bila u upotrebi tijekom nekoliko različitih povijesnih razdoblja.

Jedan od najzanimljivijih lokaliteta rezervata jest Ilivska gradina na jugoistočnom rubu sela Iliv. Smještena je u predjelu vrlo rječita naziva — «Pećina», na visokom rtu iznad doline rijeke Ilovec. Gradina zauzima prirodno zaštićeno područje: s nekoliko se strana visoravan obrušava strmim padinama koje mjestimice prelaze u okomite vapnenačko-pješčenjačke stijene. Upravo se u tim stijenama, ispod platoa gradine, nalaze tri umjetno izrađene špilje.

Jedna od njih ima prostoriju veličine približno 3 × 3 metra i visoku oko 2 metra. Na stijeni su također vidljivi tragovi ciljane ljudske obrade. Službeni opis rezervata oblik te špilje povezuje s prikazom ženskog krila i pretpostavlja njezino moguće kultno značenje, a kasniju upotrebu s kršćanskim redovnicima pustinjacima. Kao argument u prilog kasnijoj kršćanskoj upotrebi navode se, među ostalim, niše koje su mogle služiti za postavljanje ikona. Međutim, točno vrijeme nastanka špilje još uvijek nije utvrđeno. To je ključna pojedinost. Postojanje umjetno izrađene špilje pokraj ranosrednjovjekovne gradine samo po sebi još ne dokazuje da su je isklesali Bijeli Hrvati ili da je izvorno bila poganski hram.

«Svetište» u Ilovu koje se možda pokazalo kulom

Koliko se brzo arheološka tumačenja mogu mijenjati izvrsno pokazuju najnovija istraživanja Ilivske gradine. Još tijekom iskapanja 1987. godine s unutarnje strane obrambenog bedema istražen je neobičan nasip s kamenim konstrukcijama. Objekt je tada protumačen kao pogansko svetište, a ta se verzija godinama ponavljala u popularnoznanstvenim i turističkim materijalima.

Arheolozi su se na to mjesto vratili već u XXI. stoljeću. Tijekom istraživanja u kolovozu 2026. godine konstrukciju je bilo moguće znatno potpunije otkriti. Ispod nasipa visokog približno jedan metar pronađena je kamena građevina u obliku slova U, duga oko 7 metara i široka 3,5–4 metra. Neposredno je prianjala uz temelj obrambenog bedema, a u blizini su sačuvani ostaci pougljenjenih drvenih trupaca i dasaka. Nakon rasprave o rezultatima stručnjaci su zaključili da se ovdje najvjerojatnije nije nalazila kultna građevina, nego drvena kula na kamenom temelju, povezana s obrambenim sustavom gradine.

To je vrlo znakovit trenutak. Arheologija rijetko funkcionira po načelu «jednom pronađeno — zauvijek shvaćeno». Nova iskapanja mogu potpuno promijeniti tumačenje objekta. Zato riječ «svetište», koja desetljećima kruži s jedne turističke stranice na drugu, ponekad zahtijeva veliku zvjezdicu i objašnjenje pri dnu stranice.

Kamen «Diravec» u Dubravi

Još jedan prepoznatljiv lokalitet rezervata nalazi se pokraj sela Dubrava. Riječ je o velikoj stijeni poznatoj kao kamen «Diravec» — u različitim se publikacijama pojavljuje i zapis «Dirjavec». Naziv je nastao zbog karakterističnog otvora u kamenu. U turističkim opisima mogu se pronaći i romantičniji nazivi — «Stolni kamen» ili čak «Sunčev hram». U blizini se nalaze stijene koje izviruju iz tla i prostorije uklesane u stijenu, što samo pojačava tajanstvenost mjesta.

S «Diravcem» se povezuju drevni obredi i pretkršćanska vjerovanja, a sam se kamen često naziva poganskim žrtvenikom. No i ovdje treba razlikovati lijepu turističku verziju od dokazane arheološke činjenice. Za sada je teško pouzdano utvrditi konkretnu kultnu namjenu kamena, a popularnu odrednicu «Sunčev hram» ne treba shvaćati kao službenu arheološku klasifikaciju.

To, međutim, turistu ne čini mjesto manje zanimljivim. Golemi kamen s neobičnim otvorom usred stare bukove šume i bez legende izgleda dovoljno dojmljivo. A kada se tomu doda povijest naselja koja su ovdje postojala prije više od tisuću godina, atmosfera nastaje sama od sebe — bez potrebe da izmišljamo svećenike s bakljama.

Špilje su možda imale više života

Postoji još jedan razlog zbog kojega je teško utvrditi izvornu namjenu špilja. Ljudi su istu kamenu prostoriju mogli koristiti tijekom mnogih stoljeća — a svaka ju je generacija prilagođavala vlastitim potrebama. Špilja je mogla početi kao gospodarska prostorija, poslije postati spremište ili mjesto osame, a nekoliko stoljeća kasnije služiti mještanima kao podrum. Druge su špilje mogle biti skloništa tijekom ratova ili dio obrambenih građevina.

Istraživači čak bilježe slučajeve kada su mještani u novije vrijeme stare špilje koristili za čuvanje hrane i povrća. Zato suvremeni izgled lokaliteta ne omogućuje uvijek da odmah shvatimo čemu je izvorno služio.

Zašto komplekse špilja vrijedi vidjeti i bez legendi

Najzanimljivije je to što svi ti znanstveni sporovi nimalo ne umanjuju turistički doživljaj. Naprotiv. Mnogo je zanimljivije stajati na ulazu u špilju i shvatiti da je pred vama objekt čiju namjenu istraživači još uvijek raspravljaju nego dobiti gotovu ploču s natpisom: «poganski hram, IX. stoljeće» — i više ni o čemu ne razmišljati.

Osim toga, kompleksi stijena raspršeni su po različitim dijelovima velikog područja rezervata. Iliv, Dubrava, Mikolajiv i samo Stilsko ne čine jedan turistički objekt, nego čitavu mrežu spomenika iz različitih razdoblja. Zato ih je najbolje obilaziti s vodičem ili barem uz dobro pripremljenu rutu. Neke se špilje nalaze u šumi ili na padinama, a pojedini lokaliteti bez objašnjenja nemaju očito značenje.

I upravo ovdje Stilsko ponovno pokazuje svoj karakter. Tvrdoglavo ne želi biti povijesni spomenik na kojem je odgovor već napisan uz svako pitanje. Naprotiv — što više o njemu saznajete, to se pojavljuje više novih pitanja. A za mjesto staro više od tisuću godina to je, složit ćete se, sasvim dobar način da ostane zanimljivo.

Putovanje do Stilske gradine donekle se razlikuje od posjeta dvorcu ili muzeju, gdje je dovoljno stići na jednu adresu, kupiti ulaznicu i pratiti određenu rutu. Područje rezervata veliko je, a njegovi se spomenici ne nalaze samo u Stilskom, nego i u smjeru Dubrave, Ilova i Mikolajiva. Zato prije putovanja vrijedi barem okvirno odrediti što točno želite vidjeti.

Ako vam je ovo prvi susret sa Stilskom, najbolje je početi od same gradine, utvrđenog središta i obrambenih bedema, a zatim, ako imate dovoljno vremena, nastaviti rutu prema kompleksima stijena i špilja. Pokušavati u dva sata vidjeti baš sve otprilike je kao ući u veliki muzej deset minuta prije zatvaranja, a zatim uvjeravati sebe da ste proučili postav.

Isplati li se rezervirati obilazak Stilske gradine

Za prvi bih posjet svakako preporučila usluge turističkog vodiča. Razlog nije u tome što se ovdje ne može proći samostalno, nego u posebnosti samog spomenika. Sačuvanih kamenih zidova ili kula gotovo da nema, pa bez objašnjenja dio najvažnijih objekata može izgledati kao običan brežuljak, šumski put ili dugi zemljani nasip.

Vodič pokazuje gdje su prolazili obrambeni bedemi, gdje se nalazilo utvrđeno središte, kako su izgledali drevni gradski ulazi, što su arheolozi pronašli na pojedinim lokalitetima i koje lokalne priče imaju znanstvenu potvrdu, a koje ostaju legende. Nakon toga krajolik se doslovno počinje čitati drukčije.

Rezervat i danas organizira izlete. U 2026. godini ovdje su se nastavile održavati tematske šetnje «Stazama Bijele Hrvatske», izleti za školarce, pripadnike oružanih snaga i obične posjetitelje. Termin izleta moguće je unaprijed dogovoriti izravno s vodičem.

Kako automobilom iz Lavova doći do Stilske gradine

Od Lavova do Stilska ima približno 40–50 kilometara, ovisno o polazišnoj točki i odabranoj ruti. Najpraktičnije je voziti autocestom M-06 / E471 Kijiv — Čop u smjeru Mikolajiva. Prije Mikolajiva treba skrenuti prema Trostjancu, a zatim nastaviti prema Stilskom. Veći dio rute nije zahtjevan, no neposredno uz arheološke lokalitete asfalt završava upravo ondje gdje obično završava i želja gradskog automobila da se pretvara da je terenac.

Do središta sela može se bez problema stići običnim osobnim automobilom. No do pojedinih bedema, kompleksa stijena ili šumskih područja bolje je nastaviti pješice i ne pokušavati vozilom prići baš svakoj arheološkoj točki.

Kako do Stilska doći javnim prijevozom

Putovanje je moguće i bez vlastitog automobila, ali zahtijeva nešto više planiranja. Najpraktičnije je najprije iz Lavova stići do Mikolajiva ili Trostjanca, a odatle nastaviti prema Stilskom lokalnim prijevozom ili taksijem. Vozni redovi regionalnih autobusa mogu se mijenjati, pa stare preporuke s turističkih stranica s konkretnim vremenima polaska ne treba koristiti bez provjere. To je osobito važno za povratak: navečer prometne veze u malim selima mogu biti znatno rjeđe.

Ako putujete u manjoj skupini, praktična opcija može biti taksi iz Mikolajiva ili prethodni dogovor o prijevozu. To također pruža više slobode ako nakon Stilska planirate svratiti u Dubravu ili Ilov.

Zašto Stilsko ne treba obilaziti na brzinu

Stilsko gradište ne pripada spomenicima koji zadivljuju jednim golemim objektom. Njegova je snaga u postupnom shvaćanju razmjera. Najprije vidite bedem, zatim saznate da je takvih obrambenih linija bilo oko deset kilometara; gledate zaravan i tek nakon objašnjenja shvatite da stojite unutar drevnog utvrđenog središta. Zato je najbolji oblik izleta ne prikupiti najveći mogući broj lokacija, nego si dati vremena da shvatite mjesto. Dogovorite obilazak, prođite dio rute pješice, pogledajte gradište s različitih visina i tek potom krenite prema špiljama ili DubrovI.

Stilsko ima jednu zanimljivu posebnost: kada ovamo stignete, najprije tražite drevni grad među brežuljcima. A nakon nekoliko sati počinjete shvaćati da ste cijelo vrijeme hodali upravo po njemu.

Stilsko gradište vjerojatno neće zadiviti turista istog trenutka kada izađe iz automobila. Ovdje nema golemih kamenih vrata, sačuvanih kula ni zidina uz koje bi odmah bilo jasno: evo glavne znamenitosti. Drevni se grad gotovo u potpunosti vratio zemlji, a priroda je tijekom tisuću godina marljivo prikrila ono što je preostalo. No dovoljno je proći malo dalje, ugledati zemljani bedem i saznati da je nekoć na njemu stajao drveni obrambeni zid. Popeti se na zaravan i shvatiti da je pred vama područje drevnog utvrđenog središta. Proći Bijelom cestom, čuti priču o Zlatnim vratima, zaviriti u špilje, vidjeti stijene Dubrave — i postupno se običan krajolik počinje slagati u sasvim drukčiju sliku.

Upravo zbog toga vrijedi doći ovamo. Ne da biste fotografirali jednu lijepu građevinu i nakon dvadeset minuta stavili kvačicu uz «viđeno», nego da biste pokušali zamisliti grad kojeg više nema. Grad s cestama, utvrdama, domovima, obrtničkim radionicama i ljudima koji su prije više od tisuću godina s tih istih brežuljaka gledali istu dolinu.

Oko Stilska i dalje ostaje mnogo pitanja. Je li bilo prijestolnica Bijele Hrvatske? Koliko je ljudi ovdje doista živjelo? Koja je bila namjena pojedinih špilja i stijenskih objekata? Gdje je granica između arheološke činjenice, znanstvene hipoteze i legende koju su lokalni stanovnici prenosili generacijama? I vjerojatno je dobro što nemamo odgovor na sve. Jer upravo ta nedorečenost čini Stilsko živim. Arheolozi nastavljaju istraživanja, stare se verzije preispituju, pronalaze se novi objekti, a ono što su još jučer nazivali svetištem sutra se može pokazati dijelom obrambene kule. Ovdje povijest nije zamrznuta u konačnoj legendi ispod muzejskog eksponata — ona se i dalje oblikuje.

Stoga Stilsko gradište u Lavovskoj oblasti vrijedi posjetiti čak i bez zvučnih titula o «najvećem gradu Europe» ili nedvojbenoj «prijestolnici bijelih Hrvata». Oko deset kilometara drevnih utvrda, golemo područje naselja, arheološki nalazi, špilje i stijenski kompleksi već sami po sebi govore dovoljno. A najzanimljiviji osjećaj dolazi negdje pred kraj šetnje. Isprva se čini da ste došli tražiti tragove grada među šumom i brežuljcima. A zatim odjednom shvatite: cijelo to vrijeme niste tražili Stilsko — jednostavno ste hodali njegovim drevnim ulicama.